Još kao dječak, nenormalno zainterosovan za sport, volio sam da bilježim sportske događaje. Uredno sam bilježio rezultate, pravio tabele, stavljao svoje komentare, iznosio prognoze. Sakupljao sam slike i naslove iz sportskih listova — najviše iz Tempa i Sportskih novosti. Naslovi su izgledali slično početku moga teksta ili "Partizan pobijedio Dinamo 1:0", "Hajduk bolji na Čairu", "Reprezentacija Jugoslavije osvojila zlato u košarci" i sl. 

Pobjeda se slavila a poraz se prihvaćao. I jedno i drugo bili su sastavni dio sporta. 

Šta je ovo danas? 

- Ludnica - rekao bi Mladen Delić. 

Juče čitam štampu, srpsku: "Sveti Savo, pomozi", "Biti ili ne biti", "Istorijska utakmica", "Hrvatska mora pasti", "U Arenu pa da umremo", "Orlovi, juriš!" ... 

Hrvatska štampa piše: "Ostavićemo krv i srce na terenu", "Biće pakao", "Svaka lopta je život ili smrt", "Utakmica života", "Kauboji u Areni", "Bože, budi danas Hrvat" ... 

Bruji na sve strane. Napetost je velika. Svi samo pričaju i razmišljaju o utakmici. 

I samo je jedno bitno - pobijediti večeras. 

I počelo je. 

Prvo poluvrijeme: Odlična utakmica, igra se dobar rukomet. Hrvati su stalno u blagoj prednosti ali Srbi ih sustižu. 

Drugo poluvrijeme: Sve se preokrenulo na srpsku stranu. Golman se probudio, odbrana funkcioniše, napad ubojit. Hrvati nemaju odgovor. 

Srbija je pobijedila.

Nacija je u transu. U svim gradovima kolone auta, sa zastavama, trube na sve strane. Ljudi su na trgovima, ulicama, pjevaju, skaču, vrište... Nebo gori, grmi ne sve strane. Veličanstveno. Predsjednik Tadić je tu, "slučajno". Kafane i drugi lokali su puni, sve je "ludo" od sreće. Stranac neupućen u rukomet rekao bi: "Ovi mora da su dobili Kosovo." Na drugoj strani nevjerica i šok. Izbezumljena lica, beskrajna tuga. Nacija je zašutjela.. Ništa na svijetu gore nije se moglo desiti. Ništa na svijetu nije bilo važnije. Goluža kaže: "Volio bih da sam ..." - nije teško naslutiti šta je htjeo da kaže. Sutradan se malo korigovao: "Volio sam da smo pobijedili Srbe već osvojili zlato." 

I tako će biti do nove utakmice, do nove radosti ili tuge. Zar je sve to toliko važno? Zar sport, danas, mora biti tako surov? Ili su možda, danas ljudi suroviji? Za fudbal kažu da je najvažnija sporedna stvar na svijetu, a to se može reći i za sport uopšteno. Zašto je nama glavna? I više od toga? I više od igre? 

Nešto razmišljam, kada bi bilo moguće da bude neriješeno, možda ne bi bilo tužnih. 

Poznavajući nas - kakvi smo, tugovali bi oboji i to ne zato što nismo pobijedili već zato što oni nisu izgubili. Tak'i smo.