Direktorica centra za socijalni rad je sve pokušavala ali bez uspjeha, naš učenik mora van a novac će biti vraćen. Obrazloženje je, da se kao nije javio na konkurs iako svi znamo da ima uplaćeno još pola godine. Opet zakon lome preko leđa sirotinje. Mi ipak znamo da je jedina mana našeg dječaka ta sto je siromašan i žargonski rečeno “nema leđa”.

Ali, tada se članovi HO Srcem za Modriču u najkraćem roku dogovaraju da neće novac uzeti, nego kreću u borbu sa nepravdom i borbu da pokažu da i naš siromašni dječak nije “repa bez korijena” i da je veći od mnogih tih bijednika koji ubacuju svoju djecu u te domove, iako bi bez problema, što se imovinskog stanja tiče, mogli i hotel platiti.

Centar više ne može ništa uraditi a ostali, iskreno, samo nam uzimaju vrijeme lagajući nas i nanoseći više štete od onih koji nisu željeli pomoći, iako im je to bila više nego moralna obaveza.

Nadležni našeg grada šute tj. nemaju vremena, ipak je to obični siromašni dječak.
Gorak osjećaj nemoći počeo se širiti među nama. I po sto puta se sjetimo našeg Milana Jelića, kako je on to sve rado i lako rešavao, a sada dođosmo do toga da niti ko smije, niti ko hoće nazvati nekoga.

Neko u svoj ovoj priči spomenu da imamo iz Modriče Jovicu Radulović u ministarstvu u Sarajevu, te da bi on možda mogao učiniti nešto. Lično poznajemo tog momka i nismo ni znali da se politički aktivirao, ali sumnja kreće po onoj našoj, čim se uhvatio politike, položaja i velikog grada mora da se promijenio jer tako to ide. Ali, poznavajući cijelu tu porodicu kao čestite ljude vrijedilo je pokušati.
Ostavljamo poruku u Ministarstvu civilnih poslova da nam Jovica hitno treba. Nije prošlo ni sat vremena Jovica nam se javlja.