Direktorica centra za socijalni rad je sve pokušavala ali bez uspjeha, naš učenik mora van a novac će biti vraćen. Obrazloženje je, da se kao nije javio na konkurs iako svi znamo da ima uplaćeno još pola godine. Opet zakon lome preko leđa sirotinje. Mi ipak znamo da je jedina mana našeg dječaka ta sto je siromašan i žargonski rečeno “nema leđa”.

Ali, tada se članovi HO Srcem za Modriču u najkraćem roku dogovaraju da neće novac uzeti, nego kreću u borbu sa nepravdom i borbu da pokažu da i naš siromašni dječak nije “repa bez korijena” i da je veći od mnogih tih bijednika koji ubacuju svoju djecu u te domove, iako bi bez problema, što se imovinskog stanja tiče, mogli i hotel platiti.

Centar više ne može ništa uraditi a ostali, iskreno, samo nam uzimaju vrijeme lagajući nas i nanoseći više štete od onih koji nisu željeli pomoći, iako im je to bila više nego moralna obaveza.

Nadležni našeg grada šute tj. nemaju vremena, ipak je to obični siromašni dječak.
Gorak osjećaj nemoći počeo se širiti među nama. I po sto puta se sjetimo našeg Milana Jelića, kako je on to sve rado i lako rešavao, a sada dođosmo do toga da niti ko smije, niti ko hoće nazvati nekoga.

Neko u svoj ovoj priči spomenu da imamo iz Modriče Jovicu Radulović u ministarstvu u Sarajevu, te da bi on možda mogao učiniti nešto. Lično poznajemo tog momka i nismo ni znali da se politički aktivirao, ali sumnja kreće po onoj našoj, čim se uhvatio politike, položaja i velikog grada mora da se promijenio jer tako to ide. Ali, poznavajući cijelu tu porodicu kao čestite ljude vrijedilo je pokušati.
Ostavljamo poruku u Ministarstvu civilnih poslova da nam Jovica hitno treba. Nije prošlo ni sat vremena Jovica nam se javlja.

Krećemo prvo, pošto se nismo vidjeli godinama normalnu priču o porodicama, gde me on pozitivno iznenađuje time što je porodicu ostavio u Modriči, a za sebe kaže da je samo na terenu, da on živi u Modriči i da je i njegovoj porodici mjesto dole. Vidimo izgleda se nije promijenio za divno čudo, ostao je onaj naš stari dobri komšija koji voli svoj grad i njegove ljude. Pričamo mu priču o našem problemu i on odmah obećava da će već ujutro početi pokušaje rešavanja problema.
Opet mali crv sumnje pošto, iskreno, mnogo lako obeća.
Ali ujutro već iz Centra za socijalni rad Modriča javljaju da je iz Sarajeva zvao Radulović i uzeo podatke o dječaku kao i o ustanovi gde je smješten. On me već taj dan kontaktira i kaže da je situacija teška i da ode lično u Banja Luku da tamo pokuša riješiti naš problem. U Banja Luci ostaje dva dana. U to vrijeme čujemo se stalno i iskreno, bilo mi je drago da vidim toliko energije i htjenja u ovom čovjeku. Nakon dva dana provedenih u Banja Luci vratio je se za Sarajevo i rekao nam - ja sam prijatelji uradio šta sam mogao, dan dva nam je čekati da vidimo šta će biti.

Nakon nekoliko dana ministarstvo prosvete javilo je Centru za socijalni rad da je naš Bojan smješten zajedno sa svojim bratom u studenski dom i da će tu biti zajedno, a naš novac prebačen na račun studenskog doma i obadvojici braće obezbijeđen smještaj.

Ovo je dragi naši prijatelji primjer kako treba ostati čovjek i ne zaboraviti nikada svoj rodni kraj i uvijek pomoći kada se može. Ovo je primjer kako se ljudskost stavlja ispred svih drugih interesa.

Svaka ti čast Jovice Raduloviću, pokazao si i potvrdio onu patrijarhovu: “Svi smo mi ljudi, ali teško je biti čovjek”.

Vaša Srcem za Modriču