Školska 2012/2013

Evo nas na početku još jedne školske godine. Ministri obrazovanja bivših jugoslovenskih zemalja, ujedinjeni , kao papagaji ponavljaju svake godine: "Sve je spremno za početak nove školske godine." Jedino što se može uzeti za ozbiljno iz ove izjave je da će nova školska godina početi. I to vjerovatno u ponedjeljak.

Kako stvari sa početkom škole stoje u Srednjoj Slatini?

Što se tiče onih uobičajenih priprema koje prethode početku školske godine, uređivanje prostora oko škole, krečenje prostorija, bojenje, šmirglanje i sl. nismo vidjeli ove godine. Nismo vidjeli ni radnike iz škole, ni učitelje, pardon učiteljicu.

Nema nigdje nikoga. Nema ko da nam kaže: kada počinje škola, da li će biti škole u Srednjoj Slatini, koliko razreda, koliko učenika, ko će da uči našu djecu...

Doduše bila je jedna poruka iz "centralne" škole da bi bilo dobro da roditelji okreče učionicu. Poruka je ozbiljna onoliko koliko su ozbiljni oni koji su je uputili.

I nije to neki problem (čitaj propust) ali jeste jasan odraz stanja u našem školstvu.

Gore napisah šta nismo vidjeli prije početka škole a sada ću napisati šta to možemo vidjeti u ponedjeljak.

Vidjećemo osam đaka ispred nekadašnje centralne škole. Vidjećemo učiteljicu. I to je sve.

Osam učenika u tri razreda. Tri razreda u jednoj učionici.

Prvi razred: Dragana, Nikolina i Srđan; četvrti razred: Marija, Dragan i Slobodan; peti razred: Sanja i Dušica. Svi đaci stadoše u jednu prosto-proširenu rečenicu. Nastavnici srpskog jezika, oprostite, ovo prosto-proširenu je samo radi "umjetničkog" dojma.

Gdje nestade preko dvije stotine đaka koji su nekada išli u ovu školu? Gdje su učitelji? Zašto se u ponedjeljak neće "čuti" školsko zvono? Zašto neće biti razbacanih torbi po dvorištu? Dječije graje?

Pitanja su na koja ne znam odgovor.

Ali pitanje na koje tražim odgovor je: "Da li i kome treba ovakva škola?"

Kao mještaninu ovog sela i učeniku škole, potrebna mi je - kao roditelju čije dijete ide u ovakvu školu, nepotrebna mi je. Dilema između emotivnog i racionalnog.

Gospodo ministri, vi u svome poslu nemate pravo na emocije. Uredite školstvo na racionalan način.

Umjesto zaključka: "Gospodo ministri, da ste vi išli u ovakve škole vjerovatno danas ne bi bili ministri."

Labels: Kolumne

2 коментара :

Pero Mutabdžić29. август 2012. 18:42
Razumijem ogorcenje Predraga, roditelja, ali da te utjesim moram ti prvo reci da u toj dobi najvaznija funkcija skole jest da razvije ljubav za sticanjem znanja. Pravo znanje ce se ionako steci u kasnijim godinama. Ja sam isao u tu istu skolu cetiri razreda, od toga zadnji kod ucitelja Laze Gluvacevica koji je pola vremena bio pijan (zato smo ga svi jako voljeli!) i nije nas, u takvom stanju, bas nesto mogao nauciti. A kad sam dosao u Kanadu moja kcer je prvo isla u malu skolu, i slicno kao u S Slatini, u dupli razred (dva razreda u jednoj ucionici). Nakom toga je posla u srednju skolu u koju je islo 2000 djaka. I ne bih ti mogao reci sta je bolje/gore. A uz sve to je jos u prvih osam godina skolovanja promijenila 8 skola u cetiri drzave. I sve to ju nije zaustavilo da zavrsi medicinu. Dio obrazovnog procesa pripada i roditeljima zar ne! I meni su to isto rekli ucitelji iz ovih bogatih, zapadnih zemlja.
ОдговориИзбриши
Одговори
Предраг Пајић29. август 2012. 18:43
Hvala na komentaru i na utjehi. Slažem se sa tobom. Članak sam pisao više pod uticajem emocija i nekom vrstom žala za nekim vremenima kad sam ja išao u tu školu. Zaista je bilo preko 200 učenika, 8 razreda po 30 učenika, 8 učitelja. Pozitivno je što će taj razred voditi jedna učiteljica koja je mlada, ambiciozna i svoj posao radi sa puno ljubavi.
ОдговориИзбриши
Одговори