U knjizi "18. hrvatska istočnobosanska narodnooslobodilačka udarna brigada", koju je napisala grupa autora, opisana je borba koja se dogodila 19. i 20. oktobra 1944. godine. Borba se vodila između jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) i jedinica Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVUO) i Ustaških jedinica. Ovaj događaj opisan je u dijelu knjige pod nazivom "O borbama na Sibovcu i Brki", a autor je Đoko Tadić.

...............

Poslije zauzimanja Gradačca, oktobra 1944. godine, jedinicama 18. hrvatske brigade, Četvrti bataljon je dobio zadatak da zauzme selo Sibovac, jugozapadno od Gradačca i obezbijedi desni bok Brigade i sam Gradačac iz pravca Tramošnice. Između 19. i 20. oktobra bez borbe smo zauzeli selo Sibovac. 

Stanovnici sela su se negdje ispred nas povukli, što nije bio čest slučaj da se ispred partizana bježi. Još dok smo razmještali borce na položaj i odmor po kućama, primijetili smo nepoznatu kolonu koja je išla prema nama seoskim putem iz pravca Turića. Znali smo da nema naših jedinica tamo, pa smo mogli lako zaključiti da se radi o neprijatelju, ali nismo znali o kojem. 

Iako je bio sumrak oni su nas primijetili, pa su povikali: »Koje tamo?« 

Ja sam im odgovorio da su četnici. 

Na pitanje: »Koji? « rekao sam da smo četnici Pavla Gajića, koji je kao komandant četničke brigade bio poznat u cijeloj Posavini. 

Povjerovali su i nastavili kretanje prema nama. Kako su nam se približavali, mogli smo da procijenimo da se radi o ustašama jačine jedne čete. Pošto sam bio dobro uočljiv na raskršću puta, a kako su me ustaše gledale i u pravcu mene išle, ja se nisam micao sa mjesta gdje sam bio. Dakle, dobro su vidjeli da su sa mnom razgovarali, pa ako bih se pomakao, ispao bih im sumnjiv i propala bi cijela akcija. Borci i starješine, lijevo i desno od mene, ležale su u kanalu. To su učinili na moj znak dok sam pregovarao sa ustašama. Za pravo čudo ustaše su išle u koloni po jedan s oružjem na ramenu. To nas je ohrabrilo i mi smo ih pustili u neposrednu blizinu. Njihovog komandira smo živog uhvatili, petoricu ubili i nekoliko ranili, dok su ostali pobjegli kroz gusti bagremik. 

Sve ovo je bilo brzo izvedeno. Uhvaćeni ustaški komandir nam je rekao da je vjerovao da se umjesto nas nalaze četnici, utoliko prije što mu je tako rečeno i što je zajedno sa četnicima trebao napasti partizane. Tako mu je pisalo i u zapovijesti koju smo mu našli u džepu prilikom pretresa. U njoj su čak imenovane i četničke jedinice, pa je to razlog zbog čega su ustaše tako komotno išle u našem pravcu ...

... Moram priznati da podacima koje nam je dao ustaški komandir o brojnoj koncentraciji četnika nisam povjerovao, ali iste noći i ujutro obistinilo se skoro sve ono što je on rekao. 

Rano ujutro, u streljačkom stroju, krenula je na nas cijela četnička brigada. Komandant četničke brigade bio je Luka Mikić iz sela Puškara (Luka je bio iz Srednje Slatine, Puškari su dio Donje Slatine o.a), predratni agronom. Naša je sreća što smo ih očekivali i što smo na položaju bili spremni za dejstvo. Pustili smo ih na oko trista metara blizine, a zatim smo otvorili zaprečnu vatru i odmah ih prikovali za zemlju. Osjetili smo da smo ih iznenadili organizovanom vatrom, a da bismo im zaobišli lijevi bok odredio sam četu Vida Popovića da to uradi. Vid je to vrlo dobro izveo i iz pokreta u streljačkom stroju udario četnicima u lijevi bok, a što je bilo presudno za ishod ove bitke. 

Borba je trajala oko jedan sat, a zatim su se četnici u neredu počeli povlačiti u pravcu sela Kornice i Slatine odakle su i došli, ostavljajući za sobom dosta mrtvih i ranjenih. Gonili smo ih vatrom u pokretu do brda Podbrežje gdje smo se zaustavili. U ovim borbama zarobili smo oko dvadeset četnika, nešto manje ubili i veći broj ranili. Mi smo imali nekoliko ranjenih boraca. 

O autoru zapisa: TADIĆ Milana ĐOKO, rođen 1922, godine u Miloševcu, Modriča, SRBiH, Srbin, zemljoradnik. U NOB-u stupio juna 1943. godine, a u Brigadu 5. 6. 1944. godine, komandant 4. bataljona. Član KPJ od avgusta 1943. godine.

Izvor: https://znaci.org/00001/251_3.pdf, skinuto 26.06.2024.