Amir Durgutović, osvajač Kupa maršala Tita

1961. godine moji roditelji su doselili u selo Gornja Slatina. Mati je radila kao učiteljica, a otac je bio uposlen na željezničkoj stanici u Bosanskom Šamcu i kao dijete sam tu živio 18 godina. Tu sam počeo igrati za FK "Budućnost" Gornja Slatina. Klub je osnovan 1952. godine i do danas nije mijenjao ime. Trenutno igraju u 4. rangu takmičenja, a tada smo bili u 6. rangu. Tada je to bila opštinska liga Bosanski Šamac.

- Koliko ste tu igrali?

Počeo sam 1975. godine igrati za juniorsku ekipu i nakon godinu dana počeo sam igrati za prvi tim. Tu sam se zadržao jednu godinu.

- Nakon toga dolazi poziv Zvijezde iz Gradačca.

Po završetku osnovne škole upisao sam se u Gimnaziju u Gradačcu i nekolicina mojih drugova već je trenirala u Zvijezdi, pa su i mene pozvali da dođem na jedan od treninga. Trener je bio Miralem Kikić i pozvao me da dođem u juniorski sastav Zvijezde. Vrlo brzo sam prebačen u prvi tim i postao sam standardni igrač. Tada sam išao u treći razred Gimnazije.

- Dosta igrača Zvijezde i sa ovih prostora je igralo u prvoligaškim ekipama tadašnje Jugoslavije. Muris Kikić i Ešref Jašarević su igrali u Slobodi, a Vi odlazite u Borac iz Banja Luke.

Po završetku Gimnazije upisujem Pedagošku akademiju u Tuzli i ljudi iz Uprave Zvijezde su dogovorili da treniram sa Slobodom u Tuzli. Trener u Slobodi je bio Faruk Pašić, i bio je zainteresovan da potpišem ugovor, ali se desilo da je tri kola prije kraja smijenjen i došao je Avdičević. Kada je studij u pitanju želim spomenuti dva profesora Ferhata Nožinovića i Saliha Seleskovića, koji su imali veliki uticaj na moj odnos prema sportu.

- Kako se dogodilo da potpišete za Borac iz Banja Luke?

Nakon skoka iz 6. ranga u 4. eto dogodilo se da iz 4. dođem u 2. rang jugoslovenskog takmičenja. Dogodilo se da je Ešref Jašarević, tada igrač Slobode i reprezentativac, preporučio mene Đorđu Gerumu. On je postao trener Borca i pozvao me na probu. Bila je prijateljska utakmica sa Crvenom zvezdom i ja sam igrao probu za Borac.

- Kasnije će jedna utakmica sa Crvenom zvezdom ostaviti veliki pečat u Vašoj karijeri. Kako je izgledala ta prva probna?

Crvena zvezda je tada imala dobar tim sa nekoliko reprezentativaca. Na mojoj strani je bio odlični lijevi bek Mile Jovin i tu utakmicu smo izgubili 1:0. Nakon utakmice mi je prišao Gerum i potvrdio da ostajem. Ja sam s druge strane bio tužan, jer na toj utakmici nisam ništa napravio.

- Tada je Borac igrao Drugu ligu, a riječ je o klubu sa dugom i uspješnom tradicijom.

1985. godina je bila teška za sve klubove u Banja Luci, i svi su teško preživljavali. Onda je donesena odluka u banjalučkoj opštini o samodoprinosu od 1% i došlo je do ekspanzije sporta u tom gradu. Slavija postaje prvak Jugoslavije u boksu, rukometni klub Borac ide u vrh, Mladi krajišnik u ženskoj košarci i fudbalski klub Borac osvaja Kup Maršala Tita, kao drugoligaš. Izdržali smo u klubu jedan težak period do tog trofeja i ponosni smo na taj period. 1986 godine za trenera dolazi Husnija Fazlić, koji je izvršio samo male korekcije u timu i on je tvorac ekipe koja je osvojila Kup Maršala Tita.

- Dolazi ta 1987. godina kada je počelo takmičenje u Kupu koje će te Vi naredne godine osvojiti na stadionu JNA protiv Crvene zvezde.

U četvrtfinalu smo u prvoj utakmici izgubili od Vojvodine 3:0. Revanš je bio u srijedu po hladnom vremenu, a utakmica je bila noćna. Bilo je snijega na terenu oko pet cm. Imali smo samo jednu crvenu loptu kojom smo igrali i brzo smo poveli 1:0. Vojvodina je izjednačila na 1:1 i ta crvena lopta je vrlo brzo pukla. Utakmicu smo nastavili sa bijelom loptom, jer crvene nije bilo. Vidljivost je bila slaba ali smo uspjeli dati još 5 golova za konačnih 6:1. Ostalo mi je u sjećanju da je tad za Vojvodinu igrao reprezentativac Miloš Šestić, a mi ih pobijedili 6:1.

- Dolazi finale sa Crvenom zvezdom u kojem su Beograđani bili apsolutni favoriti. Na terenu nije tako izgledalo. Jedini ste Vi od svih igrača Borca na polasku iz Banja Luke tvrdili da ćete osvojiti Kup Maršala Tita. Otkud toliki optimizam?

Kao dijete sam 1988. godinu planirao kao godinu u kojoj ću napraviti svoj najveći životni uspjeh. Izgleda čudno, ali je baš tako bilo. Nosio sam i trenerku sa brojem 88 iz tih razloga. Mnogi su tad mislili da to ima veze sa Titovim godinama, jer je on živio toliko. Ja sam se1988. godine i oženio, što je važna životna odluka. Kad je bilo izvlačenje parova Kupa, obično smo to zajedno čekali i koga god smo poželjeli i dobili smo. Smatrali smo, da ako treba ispasti, da dobijemo Crvenu zvezdu pa da napunimo stadion. Bilo je interesantno da nam se na polasku iz Banja Luke na izlasku iz grada pokvario autobus, pa smo u Beograd došli autobusom gradskog prevoza. Redari su nas po dolasku usmjeravali na ulaz na tribine, jer su mislili da je stigao autobus navijača. Parkirali smo se pored Zvezdinog dvospratnog autobusa sa klima uređajima i modernom opremom. Cijelu tu utakmicu mi se nismo branili, trener je postavio taktiku sa napadačkim ambicijama. Počeli smo čak sa tri špica. Pošto smo bili drugoligaši iz Crvene zvezde su nas potcenili i to ih je koštalo. Da smo igrali još 99 puta, kasnije, sigurno bi izgubili, ali tu utakmicu nismo mogli izgubiti nikako. Zvezda je imala i penal , koji je bio diskutabilan, ali ga je pokojni Karalić odbranio.

- Učestvovali ste u akciji iz koje je Senad Lupić postigao gol za pehar.

Akcija je bila u tri poteza, i ona je trajalo vrlo kratko od Zvezdinog kornera do momenta kad smo postigli gol. U to vrijeme ja ta akcija bila pokazivana na svim značajnijim evropskim medijima. Nakon Zvezdinog kornera, Karalić je istrčao i uhvatio loptu i brzo je bacio do Malbašića. Malbašić je prebacio loptu do mene na desnom krilu i ja sam pogledao i centaršutem pronašao Lupića. koji je pogodio gol. To je bilo u 69. minuti. Nakon toga trener vadi jednog špica i uvodi igrača srednjeg reda i polako zatvara utakmicu. Nakon toga je bio neopravdano dosuđen penal koji je Karalić odbranio. Sudio je Zuber. Prethodno je Karalić analizirao kako Stojković šutira penale i ostao je na sredini gola, jer je Piksi šutirao "Panenku". Posrećilo nam se, te osvojimo Kup Maršala Tita.

- Tada je to bilo pravo čudo na nogometnim terenima. Te godine je takmičenje počelo 6000 klubova u Jugoslaviji.

U tom slavlju nakon utakmice sam uspio sačuvati dres u kojem sam igrao i imam ga i danas kao uspomenu. Ta vijest je odjeknula daleko i bio je plan da ostanemo na noćenju u Beogradu, ali je došlo do promjene i mi smo uveče krenuli za Banja Luku. U Bosanskoj Gradišci su bili pripremili doček za nas sutradan, ali smo mi već uveče bili pošli za Banja Luku. Tu nam je organizovan doček pred Robnom kućom "Boska" na kojem je bilo hiljade Banjalučana. Tad smo obećali povratak u Prvu ligu i nakon godinu dana smo to i ostvarili.

- U znak sjećanja na taj trofej, igrate utakmicu veterana Borca i Crvene zvezde i oba puta ste bili strijelac.

Kada je bilo obilježavanje 20 godina mi smo pobijedili 2:1, a ja i Lupić smo dali golove. Na obilježavanju 25 godina smo opet igrali i izgubili 2:1, a ja sam postigao gol za Borac. Igranjem tih utakmica se ponovo vraćaju sve emocije. Imam tri nogometne ljubavi i to su : Budućnost Gornja Slatina, Zvijezda Gradačac i Borac Banja Luka. Igrao sam i u drugim klubovima, ali se ova tri kluba vole posebno.

- Nakon Borca igrate jednu sezonu u Sutjesci iz Nikšića, kratko se vraćate u Borac i onda idete u Tursku.

Igrao sam u Adani, 1200 km od Instambula. To je milionski grada i gubili smo jako puno vremena odlazeći na treninge, jer su tereni za trening bili na periferiji, a klupske prostorije u gradu. Trenirali smo 30 km van grada. Liga je bila solidna i u vrijeme kad sam ja igrao u Turskoj su bili Fadilj Vokri, Sahiti, sa mnom je bio golman Darko Belojević. Govorim o igračima iz bivše Jugoslavije.

- Po dolasku iz Turske ponovo igrate u Zvijezdi iz Gradačca.

1996. godine sam se vratio iz Turske i imao sam neke ponude. Nisam ih razmatrao jer sam znao da neću još dugo igrati i želio sam to odigrati u Zvijezdi. Želio sam da budem mlad trener, a ne star igrač i tako se završila igračka karijera.

- Kao igrač planirali ste da jednoga dana budete trener, kakva su trenerska iskustva?

Za vrijeme igranja u Turskoj sam već uporedno trenirao juniorski tim svog kluba. Nakon godinu dana igranja u Zvijezdi osnovao sam prvu školu fudbala u Gradačcu. Tu školu sam vodio dugo godina i poslije toga sam trenirao pionire Zvijezde. Kasnije u sezoni 1999/2000. trenirao sam seniorski sastav Zvijezde. Dolaskom Fadila Novalića počinju i uspjesi tog kluba i sve ono što se pozitivno dešavalo u njemu.

- Čini se da je sve manje djece na terenima u malim klubovima poput Budućnosti iz Gornje Slatine ili nekog drugog.

Ovo novo vrijeme je donijelo i činjenicu da djeca plaćaju članarine za treniranje u klubovima. Onda s tim dolazi i uticaj roditelja pa se tu pojavljuju problemi. Mislim da igrač sa 18 pokazuje hoće li biti nešto od njega. Ima talentovane djece i ja bih uveo selekciju od 15 dječaka koji su talentovani i oni ne bi trebali plaćati članarinu.

- Kako vidite Premijer ligu Bosne i Hercegovine?

Od 1997. do 2009. godine je bio vidan napredak i mislim da je sada stagnacija. Razlog tome je što mladi igrače odlaze vani.

- Malo je igrača iz domaćeg prvenstva u reprezentaciji. Jesmo li na pravi način iskoristili odlazak na Svjetsko prvenstvo?

Mi smo sanjali taj uspjeh. Svi Premijerligaši su dobili po 170 000 KM plasmanom na Svjetsko prvenstvo i to mora biti uloženo u infrastrukturu.

- Kakva je situacija u porodici?

Supruga Snežana i ja imamo kćerku i sina. Kćerka Selma je učiteljica, a Adnan završava Fakultet tjelesnog odgoja i trenirao je nogomet. Operisao je oba koljena i sada se posvetio trenerskom poslu u školi fudbala "Sunce" u Gradačcu.

(razgovor vođen u Gornjoj Slatini na igralištu FK "Budućnost")

* Kompletan tekst preuzet iz knjige "Godine vrhunskih sportskih uspjeha", mr. sci. Ibrahim Kozlić.

Ознаке: Ličnosti

0 коментара :

Постави коментар

Пријавите се на: Објављивање коментара ( Atom )

Pretraga

Kategorija članaka

Arhiva članaka

Omiljene stranice