Pretraga

Arhiva članaka

10. јануар 2014.

Priča o Mihajlu Pajić


Ima duže vrijeme kako me vuče želja da napišem nešto o Mihajlu Pajiću, seljaku, knezu, gazdi, kumu i ne znam  kako ga nisu još sve zvali u mome selu. Još kao dijete dok sam slušao priče starijih ljudi, rijetko koja bi priča protekla a da se u njoj ne spomene djed Mihajlo. Ako se pričalo o bogatstvu, o školi, o crkvi, o poljoprivredi, o konjima, o šljivama, o četnicima, o partizanima, o vlasti, o rakiji ... , u centru svih tih priča bio je on.

Rođen je 1899. godine od oca Dimitrije i majke Kate. Imao je brata Peru koji je nestao u I svjetskom ratu. Imao je još braće i sestara koji su umrli kao djeca od raznih bolesti koje su harale u to vrijeme. 
Sjećam se da je bio hrom ali ne znam da li je to od rođenja. Trgovačku školu završio je u Odžaku gdje je jedno vrijeme i radio. Radio je i u Šamcu, kod u to vrijeme čuvenoga trgovca Toše Stavrić.

Ne znam ni zašto i ni kada se vratio u Slatinu. Oženio se Zorkom koja je bila rodom iz Mokrića, jednom od bogatijih porodica u Slatini. A i sam je bio bogat. I baš oko bogatstva vrti se skoro svaka priča o Mihajlu. Imao je puno, nešto naslijedio, nešto dobio u miraz i puno kupio. Što se god prodavalo, zemlja, kuće, strojevi, stoka, što mu je trebalo i što mu nije trebalo, sve je kupovao. Dovoljno prosvijećen za ono doba, vrijedan, snalažljiv, brzo se bogatio ili kako se kaže u mom kraju "zamoćao". Bogatsvo i prkos umnogome su određivali njegovu harizmu.

Ljudi su obično na slavama ili sličnim prilikama pričali o gazdama, njihovim imanjima, konjima koje su imali i sl. Tako jednom na nekoj slavi, neko  je počeo da priča o velikom imanju koje su imali Mokrići. Odužila se tu malo priča jer je govornik nabrajao sve redom što su ovi imali, sa namjerom da malo uveliča to imanje i "podiđe" jednom od prisutnih gazda. On ga je mirno slušao, vjerovatno mu je godila priča, a kada je ovaj završio rekao je: "Jest', sve to imamo ali opet Mihajlo Pajić ima više."  

Volio je i Mihajlo da se "pokaže". Kažu da je imao par konja i fijaker koje je koristio samo u svečanim prilikama. Posebno zadovoljstvo mu je predstavljalo kumovanje. Prilikom kumovanja kao dar uvijek je davao dukat i oroza. Pošto se u to vrijeme živjelo veoma oskudno i teško, malo ko u selu da se nije obratio Mihajlu za molbom za kumstvo. Nikoga nije odbio. Odatle, za sve u selu bio je, kum.

Da li, da se "pokaže" ili iz ljubavi čitao je Politiku. Ko god je išao u Gradačac, nekim poslom, kupio mu je Politiku jer je on davao dinar za novine a dinar kao napojnicu.

U crkvu je išao ali popove nije volio. Govorio je: "Crkva je popov dućan." 
Popovi su ga prilikom molitve na sahrani znali opominjati da treba da skine kapu, da je takav red a i običaj. Uvijek bi im odgovarao:"Oću pope kad je skineš i ti, sve po redu i običaju."

Za vrijeme II svjetskog rata "šurovao" je sa četnicima. Ni njih nije volio a opet sve što se događalo vezano za četnike nije moglo biti bez njegovog znanja. Nije bio sposoban za vojsku ali se "kralju" odužio kroz razne poreze i namete koje su mu propisivali komšije-četnici. Jednom, prilikom neke prepirke, jedan  od četnika  rekao mu je da pošto ne može ići u rat, mora kupiti mitraljez . Mihajlo je pitao da nije možda bolje da im da "kazan",  toga se ima, umjesto da kupuje mitraljez. 
Četnik se čudio i pitao ga: "Što će nam bolan kazan Mihajlo, nem'oš kazanom ratovat'?"
"Dobro, kada je tako kupiću mitraljez", reče on i pođe u kuću.
"E, Mihajlo, da nemaš šta da jedemo, gladni smo?" pitao je četnik.
"Pa, ja vam davao kazan a vi napali, 'oćete mitraljez."
Četnik  zbunjen poče se nećkati, pa će Mihajlu: "Ma, daj nam da jedemo - jeb..  mitraljez."

Pošto mu je kuća bila blizu Tramošnice, često su kod njega navraćale i ustaše, neki da mu stave do znanja da ga poštuju a neki i bome da ga zastraše. I jedne i druge zvao je komšijama i ugošćavao ih jelom i pićem, pružajući im ono radi čega su oni i dolazili.

Kad su se pojavili partizani u našim krajevima, navraćali su i oni kod njega, tobože tražeći četnike. Kada bi se najeli i napili, odlazili su, isto kao četnici i ustaše, zaboravljajući radi čega su i došli.

Rat se završio, nije bilo više četnika, ni ustaša a ni partizana, došla su druga vremena a sa njima i drugi problemi. Odmah posle rata nova vlast je krenula sa izgradnjom države. Mnogi u selu su odlazili na radne akcije a dosta njih je moralo i u vojsku. U to vrijeme vojska se služila tri ili četiri godine. U Gradačcu je formirana nekakva komisija za regrutovanje vojnika. Osim državnih službenika član komisije je bio i predstavnik sela koji je obično komisiju izvještavao o karakteristikama potencijalnih kandidata, o njihovoj prošlosti, o imovnom stanju i sl. I Mihajlo je bio član te komisije. Pred komisijom se našao i njegov sestrić. Kada je komisija zatražila mišljenje od Mihajla o sestriću on je rekao: "More, služio je kralju četiri godine, more i Titi tri." 
Sestrić je kad su došli kući, čudeći se pitao ujaka što ga posla u vojsku. Mihajlo pragmatičan kakav je uvijek bio odgovori mu: "Bolan, glad je svuda, desetero vas je u kući, kako ćete preživjeti, a za vojsku mora uvijek biti hrane."

U seosku zadrugu 1948. godine ušao je prvi i to "dobrovoljno", nagovarajući i druge da to učine. Iako je "šurovao" sa četnicima i nije bio član "odbora" dobio je neko od upravničkih mjesta u toj zadruzi. Kada se zadruga raspala prvi je iz nje izašao. Tako je uspio većinu svoga imanja da sačuva i opet je bio među najbogatijim u okolini. 

Po naravi buntovnik, arogantan prema svakoj vlasti,  stalno im je prkosio. Kada malo popije volio je da uzvikne: "Živio drugi!", misleći pri tome na kralja Petra II Karađorđevića. U to vrijeme nije to bila bezazlena krilatica, teško je to moglo proći bez zatvora. Posle tih njegovih ispada, vrlo brzo došla bi milicija da ispita slučaj. Pitali su Mihajla šta mu to znači: "Živio drugi!"
On bi, nudeći ih flašom rakije, objasnio: "Živio ti prvi, ja drugi!" 
Iako to nije bilo ubjedljivo, posle nekoliko posezanja za flašom i nekim "zalogajem" koji bi se "slučajno" tu  našao, sve sumnje u njegovu krivnju bile bi odbačene.

Nekako, kada su prošla sva ta burna vremena i selom zavladao uobičajen miran i monoton život počeo je i Mihajlov pad. Kako se brzo obogatio još brže je siromašio.
Sve što je nekada godinama stvarao i kupovao sada je odjednom sve rasipao i prodavao. 
Ali nešto je i "preteklo". Još uvijek dovoljno da bude gazda i glavni u selu i da priče o Mihajlu ne prestanu.

Sve se i dalje vrtilo oko njega. Kod njega se sastajalo, prelilo, pjevalo, kolo igralo, kockalo...
I više nego prije. Sve manje je radio a sve više pio. Priče o opijanju sa kumom Kostom Đukić spadaju u one mitske i uveliko su preterivanja. Priče kažu da kazan nije mogao napeći rakije koliko su mogli njih dvojica popiti. Preterivanja idu dotle da kažu i da bi Kosta došao Mihajlu na slavu, na Svetog Stefana, a odlazio na Đurđevdan i da za to vrijeme nisu prestajali piti. Priče su priče a da su pili - pili su.

Pedesetih godina umrla mu je žena, Zorka. Kažu da nije puno tugovao. Ubrzo se oženio, Petrom iz Obudovca, ženom dvadesetpet godina mlađom od njega. Nije on mario za to, bilo mu je svejedno. Ionako oženio se iz inata i govorio je, kad mor'e Tito - mogu i ja, (misleći na brak između Josipa Broza i Jovanke i razliku u godinama između njih dvoje).

Sa babom Petrom provodio je vrijeme pretežno u svađi. Baba nije puno marila za njega, a ni on za nju. Od njegovog prkosa i inata ostale su samo bezazlene prijetnje babi Petri da će se sahraniti kraj babe Zorke.
Godine su ga polako sustizale. Došla je i bolest i prikovala ga za krevet.  Tu i tamo neko bi ga obišao. Od nekadašnje slave i bogatstva ostalo je malo, gotovo ništa. Sa bogatstvom nestali su i prijatelji, i komšije, i "braća" i "drugovi", a bome i kumovi.

Nije dugo bolovao, umro je 1974. godine, samo pored žene, pogledajući momka sa Politikom.

Počiva u slatinskom groblju, u miru božjem, između svoje dvije žene, Zorke i Petre.

Priče o Mihajlu Pajiću sve su rjeđe i rjeđe. Ponekad me samo neko, od ovih starijih, iz drugih sela, upita da li sam mu rod.

2 коментара :

  1. svaka čast Predragu Pajiću za ovu reportažu o Mihajlu Pajiću.........
    ja mislim da nepostoji niko iz srednje slatine ko njemu nije čuo......
    i da je on tako nešto kao legenda našeg sela......

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Skolski svaka cast
      samo tri rijeci ali sve kazu !
      Pozdrav

      Избриши

Kalendar

Одржана свечана академија и отворен 19. „Видовдански сабор“

У Горњој Слатини код Шамца синоћ је одржана свечана академија поводом Видовдана и отворен традиционални 19. "Видовдански сабор". Г...

Popularni postovi